Pogledaš se u ogledalo i pomisliš: Pa gdje sam ja to nestala?

I nije se to dogodilo preko noći. Tijelo se postepeno mijenjalo. Valunzi su te budili u tri ujutro.

Želja se negdje usput ugasila, nisi ni primijetila kad.

Prvo želja za dodirom i bliskošću. Onda za kretanjem. Za dobrom hranom. Za putovanjem. Za novom haljinom.

Na kraju i za sutra.

A svi oko tebe samo kimnu glavom: "A da, to su takve godine."

Mene tu uvijek nešto stisne u trbuhu i probudi bunt.

Jer, učili su nas od malih nogu da je drugi dio života čekaonica. Čekaš penziju, čekaš bolesti. Brojiš sve što VIŠE NE MOŽEŠ. Da se trebamo stišati, pokriti i lijepo povući u kut.

I tijelo to sve čuje. Strah se uvuče u njega. Očaj pojača svaki simptom. Jednog dana shvatiš da više ne živiš. Preživljavaš.

Jer nitko te ne ugasi odjednom.

Tijelo se promijeni, pa prestaneš gledati u ogledalo. Energija padne, pa otkažeš druženje. Mozak izgubi fokus, pa odgodiš ono što si planirala.

Gasiš se u malim koracima na koje si pristala, a nisu ti izgledali kao izbor.

Znam, jer je to bilo i moje iskustvo. Mislila sam da je moja senzualnost zaspala zauvijek, da više nema života u meni.

Na sreću, bila sam u krivu!

Ništa od toga nije zakon prirode. To je PRIČA koju smo naslijedile od naših mama i baka. A tu priču možemo prestati živjeti.

EKSTATIČNO STARENJE je pobuna protiv te priče.

Revolucija koja ne kreće na ulici, nego u tvom tijelu.

To je žena koja s godinama postaje VIŠE:

Više svoja. Više u tijelu. Više živa.

Žena kojoj se želja vraća, jer se vratila sebi.
Žena koja opet nešto želi.

Žena koja u ogledalu ne broji bore, nego vidi raskoš.

I to nije poseban dar.

Treba ti povratak tvojoj PUNOĆI.

Dođi da ti pokažem kako.